EUROPSKO LONČARSTVO 19.I 20. STOLJEĆA


EUROPSKO LONČARSTVO OD 15.-18.STOLJEĆA

Španjolski tanjur oslikan listerima, 1469/79g.

Kroz Srednji vijek europska je keramika egzistirala uglavnom kroz funkcionalnost- manje lončarske radionice formirale su se blizu lokalnih nalazišta glina, a proizvodile su predmete za kućanstvo nevelike materijalne vrijednosti ( ona su bila osigurana samo za radove u zlatu I srebru) te su opskrbljivale lokalno stanovništvo.
Tek u 16.stoljeću u Italiji pod utjecajem blisko-istočnih I španjolsko-maurskih lončara, keramika doživljava umjetnički procvat.
Trgovačkim je putovima preko otoka MAIOLICA ( danas Majorka) u Italiju stizala listerasta roba iz Valencije I keramika glazirana kositrom kao imitacijom porculana. Od tuda potječe naziv za čuvenu talijansku majoliku koja se proizvodila u Faenzi, Firenzi, Sienni, veneciji I drugim gradovima u kojima su osnovane manufakture za izradu lončarske robe.
Tehnologija majolike bazira se na prevlačenju biskvitnog crijepa kositrenom glazurom na koju bi se zatim, tehnikom mnadglazurnog oslikavanja nanosila dekoracija. Paleta nadglazurnih boja već je imala vrlo velik raspon tonova. Isprva su te dekoracije bile pod izrazitim utjecajem španjolsko-maurskih motiva ( palmete, stilizirane životinje, jedrenjaci ) da bi kasnije poprimila gotički stil dekoriranja.

Alhambra vaza , 1465.g., nastala pod pokroviteljstvom Medicija

Razvojem renesanse nastupa zlatno razdoblje talijanske majolike. Posude se oslikavaju kopijama najznačajnijih autora tog doba ( Mantegna, Rafael)

Tanjur širokog ruba kojeg je oslikao Nicola da Urbino, najznačajniji slikar “Istoriato” stila, 1520.g.Italija

Slikari tih radova potpisuju svoja djela ( što svjedoči o porastu njihova statusa) I pri odabiru tema sve se češće oslanjaju na starogrčke I rimske motive, te se formira novi “ISTORIATO” stil izrazito naturalističkog karaktera. Najuspješniji slikar “Istoriato” keramike je Nicola da Urbino. Početkom 16.stoljeća dekoracija je obuhvaćala cijelu formu, da bi krajem stoljeća prevladao stil centralnih medaljona na monokromnoj podlozi u kojima se nalazila oslikana scena. Takav se stil dekoriranja naročito koristio u Faenzi.
Karakteristično je za majoliku da pridaje veliku pažnju oslikavanju, dok je forma u drugom planu. Ona se izvozila dalje u Europu, bila je vrlo cijenjena I utjecala je na razvoj keramike koja je dobila ime po gradiu Faenzi- FAJANSA.

Umivaonik u obliku trefa, 1608.g., Urbino

Tanjur s grbom Guiducci familije, 15 stoljeće, Firenza

FAJANSA

Zdjela za juhu, njemačka fajansa, 1741.-44-, Fulda

Fajansom se nazivala roba nastala na području Francuske, Njemačke I Skandinavije, a tehnologija I stil izrade identični su onom kod majolike. Fajansa je zbog skupoće izrade bila pod pokroviteljstvom francuskog dvora za koji su izrađeni neki od najslavnijih baroknih servisa.

DELFT

Delftska keramika je još jedan naziv za biskvitni crijep prevučen kositrenom glazurom I oslikan nadglazurnim bojama, međutim koristi se isključivo za radove nastale na području Nizozemske,a od majolike I fajanse se razlikuje po stilu dekoriranja.
U ranom 17.stoljeću nizozemska je prekomorska kompanija zarobila dva portugalska broda koja su prevozila plavo- bijeli MING porculan u Europu te su ih priveli u amsterdamsku luku. Uslijedila je velika popularnost tog porculana, intenzivirao se njihov uvoz, a kopiranje orjentalnih plavo – bijelih uzoraka obilježilo je nizozemsko delft posuđe ( DELFTWARE).

Delftske tulipan vaze od tri dijela koji zajedno čine visoki obelisk oslikan u kineskoj maniri, 1690., Nizozemska

Visoka kvaliteta te robe inspirirala je I engleske lončare. Zbog velike potražnje plavo- bijelog posuđa, oni su proizvodili I robu slabije kakvoće, neusporedivu s talijanskim visokosofisticiranim djelima, ali bez obzira na kvalitetu odisali su ljupkošću I jednostavnom ljepotom.

UPOTREBA OLOVNE GLAZURE

Tehnologija dekoriranja keramike olovnom glazurom europski su lončari, također, naslijedili od bliskoistočnih lončara. Neki od najzanimljivijih komada glaziranih olovnom glazurom pripisuju se Francuzu Bernardu Palissy-u I sljedbenicima. Takvi su radovi najčešće ukrašavani dekoracijam adobivenim lijevanjem tekuće gline u kalupe I njihovim lijepljenjem na tijelo posude koje se zatim prevlačilo olovnom glazurom.

KAMENINA

Kamenina ( vrlo plastična glina pomiješana s kvarcom I feldšpatom) je izumljena u Njemačkoj tijekom 15.stoljeća. takva se roba palila na višoj temperaturi od lončarske robe. Pa je bila tvrda, otporna na kiseline I neporozna čak I kad nije bila glazirana. Jedna od prvih metoda glaziranaj kamenine bila je bacanjem šake soli u peć, koja je pretvorivši se u paru reagirala s površinom tvoreći vrlo tvrdu I prijanjajuću glazuru velike izdržljivosti. Dekoraciju takve robe činili su mali reljefni medaljoni I razne teksture. O njenoj cijenjenosti govori I to da je često kombinirana s postoljima I poklopcima ( vrčevi ) od srebra.

INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

Tijekom 18.stoljeća kao rezultat industrijske revolucije u Engleskoj se pojavljuje priličan broj radionica I manjih tvornica koje su proizvodile lončarsku robu. Njznačajnija u smislu doprinosa keramičkoj tehnologiji bila je radionica u Stafordshire-u (pokrajina s masom radionica – manufaktura ), koju su neko vrijeme vodili THOMAS WHIELDON I JOSIAH WEDGWOOD.
Whieldon je tehniku engobiranja doveo do vrlo visokog stupnja I svojim je opusom dao velik doprinos keramičkoj umjetnosti. Wedgwood je pak zaslužan za nastanak čitavog niza novih vrsta posuđa, među kojima su najpoznatiji :
1.     CREAMWARE -  biskvit prevučen lijevaćom masom I glaziran prozirnom olovnom glazurom. Masa tog posuđa sastojala se od bijele gline iz Devona I kremena. Najzgodniji primjerci creamware-a su radovi inspirirani povrćem ( cauliflowerware). Oni su se dekorirali podglazurno, nadglazurno, tiskom, bušenjem I lijevanjem otiscima iz kalupa.
2.     AGATEWARE- posuđe čija tekstura podsjeća na poludragi kamen AHAT. Taj se dojam dobivao kombiniranjem različitih boja gline ili miješanjem raznobojnih engoba na površinskom premazu.
3.     PEARLWARE -  nastavlja se na creamware. Njegova masa sadržava veći postotak kremena u bijeloj glini, a glazura trunku kobaltnog oksida koji je tijelu davao plavkast odsjaj. Posebno je efektno takvo posuđe s podglazurnom plavom dekoracijom.
Wedgwood je sa svojim suradnicima razvio I tehniku tiskanja na posuđu, koje se u svojim prvim oblicima obavljalo tako da se gravirana bakrena ploča premazivala bojom, te se prenosila na papir koji se dok je boja još bila mokra, pritiskao na posudu I ostavljao željeni otisak koji bi se potom fiksirao paljenjem. Prvi su tiskani motivi bili monokromni I ocrtavali su vanjsku liniju uzorka unutar kojeg su se ručno nanosile druge boje. Tek se u 19.stoljeću javlja tisak u boji.

Kavnik izrađen u tehnici lijevaće mase s motivom cvjetače, 1760.g. Wedgwood-Whieldon, Engleska