UMJETNIČKA KERAMIKA HRVATSKOJ


UMJETNIČKA KERAMIKA U HRVATSKOJ

Kada bi se pokušalo točno odrediti vrijeme začetka umjetničke keramike u Hrvatskoj vjerojatno bi to bila godina 1884 kada se na već osnovanoj Obrtnoj školi ( 1882.g.) otvara odjel za podučavanje keramike tvz. Keramijska škola koja se sastojala od posebnog lončarskog odjela I dekorativno-slikarskog odjela. Prvi profesor te škole koji je ujedno podučavao oslikavanje bio je Josip Bauer. Pod njegovim su se vodstvom odškolovale prve dvije generacije hrvatskih keramičara, odjel je naime nakon osam godina ukinut.
Tek se 1921.godine pri Akademiji za umjetnost I umjetni obrt U Zagrebu javlja potreba za podučavanjem keramike. Taj program preuzima kipar Hinko Juhn koji je specijalizirao keramiku u Beču. Njegova se nastava temeljila na modeliranju I pocakljivanju keramike unju nije bila uključena keramička tehnologija ali niti dizajn koji se već drugdje u svijetu poprilično razmahao. Ponajviše zahvaljujući Juhnu I njegovom tečaju Hrvatska dobiva prve značajnije umjetnike keramičare koji svaki na svoj način doprinosi razvoju naše keramike. Među njima su najznačajniji Ivan Tabaković, Ernest Tomašević, Nevenka Đorđević, Jelana Babić, Marta Plazzeriano I drugi. Njihov se likovni izraz pod izrazitim Juhnovim utjecajem uglavnom temeljio na modeliranoj I pocakljenoj figuri, ali I uporabnim formama ( M. Plazzeriano), te narodnoj tradiciji ( J.Babić).
Nakon reorganizacije Akademije za umjetnost I umjetni obrt ona ukida obrtnu nastavu, pa tako ikeramički tečaj.
Novo poglavlje hrvatske keramike otvara se kada je na zagrebačkoj Obrtnoj školi osnovan keramički odjel pod rukovodstvom keramičarke Blanke Dužanec, vjerojatno ključne osobe razvoja hrvatske moderne keramike čiji su za ono vrijeme vrlomoderan odjel završili najistaknutiji hrvatskikeramičari. Program odjela po prvi puta sadržava ikvalitetnu tehnološku nastavu a pod utjecajem zbivanja u drugim europskim zemljama svoje uporište traži u izvornoj, narodnoj hrvatskoj baštini. Uz Blanku Dužanec na keramičkom odjelu tih godinapedagoški djeluju keramičarke Stella Skopal I Mila Petričić. Umjetnički opus svih triju keramičarki obuhvaća modernu uporabnu I dekorativnu formu, folklornog predznaka kja se odlikuje I značajnim dostignućima pri tretmanu površine u smislu iskušavanja tehnologija glazura I temperatura pečenja.
Keramička je struka svoj nastavak na višim školama zapravo imala samo pedesetih kada je u Zagrebu osnovana Akademija za primijenjenu umjetnost, međutim, ta je institucija odškolovala samo jednu generaciju keramičara. Baš je tih poslijeratnih godina hrvatska keramika dobila veliki zamah. Većina keramičara koji tada izlažu I postižu uspjehe I na međunarodnim izložbama , a to su Milan Kičin, Ivan Švertasek, Zlata Radej, Marta Šribar, Dika Kaleb – Čulić, Ivana Jelačić I drugi I danas čine suvremenu keramičku scenu.
Šezdesetih godina na hrvatskoj keramičkoj pozornici djeluje nekoliko vrlo jakih umjetnika poput Ljerke Njerš, Božene Štih Balen, Dore Pezić  - Mijatović, Romana Šimage, Ane Hutinec, Vladimira Kučine I Hanibala Salvara koji u skladu sa svjetskim trendovima kroz svoj rad približavaju keramiku slikarstvu , kiparstvu pa čak I objektima.
Radovi Ljerke Njerš jedne od najproduktivnijih keramičarki izrazito su slikarsko-dekorativnog karaktera, Vladimir Kučina svoje stvaralaštvo temelji podjednako I na slikarskom I kiparskom izražaju oblikujući keramopiktoreljefe, a u kasnijem razdoblju pastele na keramičkim pločama. Ana Hutinec je pravi sljedbenik škole keramičkih figurina Hinka Juhna na koju se nadovezuje svojim groteskno duhovitim, vrlo kiparskim pristupom pri prikazivanju ljudskih I životinjskih figura. Božena Štih-Balen, Dora Pezić-Mijatović I romano Šimaga glavnu “ulogu” dodjeljuju keramičkoj formi “ljusci” koju prati I naglašava dekoracija u vidu reljefa ili slikanog ukrasa. Dok se Božena Štih Balen I Dora Pezić Mijatović priklanjaju organskoj formi kao polazištu svoje inspiracije Romano Šimaga superiorno ovladavši tehnikom modeliranja na lončarskom kolu, zanesen klasičnim oblicima svjetska keramičke baštine, stvara njihove reinterpretacije, ali I tehnički savršene I uzbudljive likovne kompozicije najčešće velikih dimenzija. Iznimno je važan njegov pedagoški rad na keramičkom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti I dizajna gdje je kroz trideset ipet godina rada odgojio cijeli niz keramičara. Sasvimrazličito od svojih suvremenika Hanibal Salvaro svoje nedostatke u formalnom keramičkom obrazovanju uspješno nadomješta promišljanjem koncepta I stvaranjem vrlo zanimljivih keramičkih objekata.
Krajem sedamdesetih I tijekom osamdesetih godina u Hrvatskoj izlažu keramiku  : Marta Milunić, Mirjana Rajković, Vladimir Stanislav, Bojana Švertasek, Marina Badurina –Tudjina, Ivančica Cvitić Znidarčić, Josip Cmrok, SekaSeverin – Tudja, Edith Merle, Branka uzur. Rad većine ovih autora obilježava velik interes za obilježavanje organskog, potrag aza motivom u krajoliku te nastojanja da ostvare reduciranu, čvrstu formu ( Cvitić , Tudja, Merle , Uzur, Tudjina ) usporedo s modeliranjem sam forme jednaku pažnju pridaju I keramičkoj tehnologiji, uporabi novih I I isprobavanju drevnih tehnika paljenja ( raku ) I dekoriranja keramike. Tu sklonost ka eksperimentu I istraživanju kroz rad naročito iskazuju Ivančica Znidarčić Cvitić I Seka Severin Tudja. Sasvim suprotno od spomenutih autorica Josip Cmrok svoje uporabne forme I keramoskulpture najčešće oslikava I to vrlo zasićenim crtežom na tragu slikarskih tendencija pristalica kubizma.
To je kako se danas čini posljednja generacija profesiomalnih umjetnika keramičara koji su svoje obrazovanje stekli krpz kvalitetan program keramičkog odjela ŠPUD jedine institucije na kojoj su se mogla steći keramička znanja I vještine, koji je do osamdesetih godina trajao pet godina, da bis e tada drastično smanjio na samo dvije godine učenja. Upravo zahvaljujući tom propustu hrvatskog školstva, ali inemogućnosti da se studij keramike nastavi na visokim učilištima danas je uočljivo da u kontinuitetu hrvatskog keramičkog stvaralaštva nedostaje nekoliko generacija mladih keramičara.
Scenu devedesetih čine generacije koje su svoj umjetnički rad započele još davnih pedesetih godina, pa nadalje, a mjesto mladih,ozbiljnih školovanih keramičara zauzeli su umjetnici “izletnici” iz drugih likovnih disciplina ( slikari, kipari , arhitekti) I znatan broj ambicioznih amatera koji relativno pridonose hrvatskom keramičkom opusu, ali s očitim nedostatkom likovno-tehnološke podloge.
Među najzanimljivijim autorima autorima devedesetih godina čiji će pravi značaj vrijeme tek pokazati jesu : Svjetlan Junaković, Emil Benčić, Renata Vranyczany – Azinović, Biserka Perjan – Slovinić, Andrea Bassi, Nada Novosel , Anita kontrec, Valerija Polanec, Đurđica Skelin, Svjetlana Plazonić Driženko, tatjana Hutinec I drugi.
Posebna uloga u razvoju I unapređivanju hrvatske keramikesvakako, pripada povijesničarki umjetnosti I likovnoj kritičarki Marini Baričević, jednoj od rijetkih pripadnica te struke koja veliku pažnju pridaje upravo keramici. Njezina knjiga Povijest moderne keramike u Hrvatskoj ( izdana 1986.g. u Zagrebu ) donosi iscrpan opis zbivanja I tijeka razvoja te likovne discipline u nas.